Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do
najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović,
velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio
ništa drugo, nego samo najbolje u životu.
Živio je sa svojom
ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u
brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu
se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno
zauvijek.
Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova
se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec
dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.
Seljani su
pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može
ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u
proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.
Išao
je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio,
prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su
dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je
našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3
mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je
došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je
bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u
grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:
''Dobrodošli u
Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je
vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel.
Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno.
Lička Rječica nije imala groblje.
Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''
Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.''
Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek
odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire,
svi su ljudi zdravi i sretni.
Čovjek mu je pokazao malu rječicu i
rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka
dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko
se ne razbolijeva i nitko ne umire!
Čovjek je pogledao čovjeka i
rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na
večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.
Ivica nikad nije
čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio
preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio
ponudu.
Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.
Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol
pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i
rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to
životinje, a nitko mu nije htio reći.
Ivici je odlučio da mu
Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku
večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan
čekao pun stol hrane.
Nakon nekog vremena Ivica je počeo
vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica
je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.
Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan
zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku
on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja.
Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti
što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno
zaspao.
To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na
večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog
vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.
Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući
se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je
shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno
smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao
prestati jesti.
Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali
sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od
šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što
je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je
čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'',
rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas
da jede.''
''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi.
''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od
njega.''
''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.
Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi
morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć,
kuhajući ga, kao prošli puta.''
Kada je to čuo smučilo mu se i
sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i
što je najgore, on je sljedeći!!!
Znao je da nema izbora i da
mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred
noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe
do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog
vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.
Počeli su
se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i
glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:
''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''
To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane
drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv
sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i
prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je
postalo još glasnije:
'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''
Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim
dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što
treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob.
Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile
su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.
Nakon što
je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je
postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u
mraku šume.
Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad,
gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom
policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi
to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj
grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići
natrag u grad.
Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne.
Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili
vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera
odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive
hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim
licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je
bila ljubičaste boje.
Tada se policajac okrenuo prema Ivici i
rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio
mesa da ga ispita u laboratoriju.
Došli je još ljudi iz drugog
grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila
bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.
Ivica je znao
da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove
duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje
počivalište.
Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao
groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od
nas jednom mora umrijeti.
- THE END -
